U srednjem vijeku sol je bila vrlo tražena i cijenjena roba. Osim u svakodnevnom kuhanju koristila se i za konzerviranje mesa, ribe i sira. Bez soli ne bi bilo ni glasovitog pršuta iz Potomlja, brgatske kopsice, primorskih kobasica, konavoske konserve ni peljeških sarđela, stoga je postojanje stonske solane za dubrovačko podneblje bilo i od velike gastronomske važnosti.

Malostonski je zaljev zbog mnogobrojnih izvora slatke vode izvrsno stanište za mnoge vrste školjkaša: kamenice, dagnje, prstace, kunjke, prnjavice, runjave dagnje, kopita, periske i jakovljeve kapice… Nije ni čudo da se već 1573. godine o uzgoju kamenica govorilo kao o uhodanoj djelatnosti, a iste su bile veoma cijenjene i na europskim dvorima, na koje su svježe stizale u drvenim sanducima obloženim zelenilom.

Za dubrovačkog seljaka vinova je loza predstavljala njegovo najvrijednije dobro. Sadila se na sunčanim padinama brežuljaka, a nastojanjem da se dobije pravo, kvalitetno vino, ono je postizalo i visoku cijenu. Uz čuveno vino malvasiju koja se spominje već u 14. stoljeću, do Dubrovnika su stizala i kvalitetna vina sa poluotoka Pelješac (Dingač i Plavac mali) te Maraština s otoka Mljeta. I dan danas, na dubrovačkom se području proizvode vrhunska vina od raznih sorta grožđa.

Domaće maslinovo ulje dobiva se od maslina sa stabala starih i do 300 godina, oko kojih pasu ovce autohtone dubrovačke pasmine, vrijedne i zbog toga što brste korove u masliniku te tako eliminiraju potrebu za korištenjem umjetnih sredstava za zaštitu.

Just like in the old times, fishermen, butchers and fresh foods vendors from the surrounding villages still arrive daily to placa (market). Back in the day, women from the countryside would enter the eastern and western sides of the town donkeyback riding, carrying košice (baskets) heavily loaded with seasonal fruit, while they would stack homemade cheese on top of their heads and their burse (bags) with jugs of milk.